Državnu nagradu ,,Miroslavljevo jevanđelje“ ovogodišnjem laureatu Srđanu Martinovuću, koje je ovo prestižno priznanje zavrijedio za knjigu ,,Crnogorska vojska od 1854-1916“, večeras je u kući Rista Ratkovića uručio ministar kulture Aleksanadar Bogdanović.
Čestitajući dobitniku predsjednik Opštine Bijelo Polje Petar Smolović kazao je da Bijelo Polje grad istaknutih kulturnih vrijednosti, grad pismenosti, poezije i festivala, grad za koji se vezuje najstariji pisani trag kod Južnih Slovena- Miroslavljevo jevanđelje, grad u kojem je rođen pisac prvog crnogorskog romana Risto Ratković, u čijoj se kući upravo simbolično nalazimo.
-Bijelo Polje čuva svoje multikulturne vrijednosti i baštini ono što je najbolje. Zbog toga je proglašeno za najtolerantniju opštinu u Jugoistočnoj Evropi od strane OEBS-a. Jer ovdje u Bijelom Polju Miroslavljevim jevanđeljem, najstarijim pisanim dokumentom kod Južnih Slovena jednako se ponose Crnogorci i Bošnjaci, Srbi i Muslimani, i svi Bjelopoljci, bez razlike sa ponosom ističu da su njihovi zajednički zemljaci, bajkoviti pripovjedač Ćamil Sijarić i majstor imaginacije Miodrag Bulatović. Zajedničko je Bjelopoljcima i to što su ovdje harvardski profesori Milman Peri i Albert Lord riješili homerovsko pitanje zahvaljujući epu od preko 12 hiljada stihova ,, Žednidba Smailagić Meha“ Avda Međedovića i što je baš Bjelopoljac Risto Ratković napisao prvi crnogorski roman ,,Nevidbog“. Sve te vrijednosti pozicioniraju Bijelo Polje kao važno središte na regonalnoj kulturnoj mapi. Svrstavaju ga u one sredine u kojma umjetnost ima posebno mjesto, gdje se ljepota i snaga izgovorene riječi posebno vrednuje i gdje se ono čojsko, crnogorsko kao kod Marka Miljanova, i dan danas cijeni. Kulturne vrijednosti Bijelog Polja podržavaju Vlada Crne Gore i Ministarstvo kulture u kontinutetu i pomažu nam da održimo kvalitet, te da zajednički godinama izgrađujemo pozitivan imidž kulturne ponude Bijelog Polja, kao kulturne prijestonice sjevera Crne Gore. Čini mi čast što se u Bijelom Polju, u rodnoj kući crnogorskog pisca Rista Ratkovića dodjeljuje ovo veliko državno priznanje. Nagrada "Miroslavljevo jevanđelje" ima upravo one vrijednosti koje su na čast i ponos, a to su otvorenost, posvećenost, uzvišenost, smjernost. Jer, Miroslavljevo jevanđelje je sinonim za pismenost. Početna slova i pozlaćene minijature Miroslavljevog jevanđelja su simbol kulture, nastale još u 12. vijeku. To je vrijeme kada je zlatnim slovima ispisana pismenost južnoslovenskih naroda, a koje se vezuje baš za Bijelo Polje i baš za Crnu Goru. Kao važan spomenik kulture, Miroslavljevo jevanđelje je ušlo u UNESKOV spisak kulturne baštine ,, Pamćenje svijeta“ i to je sada jedan od značajnih turističkih i kulturnih potencijala Bijelog Polja. Nagarda koja nosi to časno ime, svrstava laureata u najuglednije stvaraoce naše države Crne Gore. Uvaženi istoričar Srđan Martinović knjigom ,,Crnogrska vojska 1854-1916“ zavrijedio je da se nađe na spisku dobitnika Nagrade "Miroslavljevo jevanđelje", zavrijedio je da ponese Luču istorijskog razvoja Crne Gore. I kao što laureat u svojoj knjizi prenosi da je norveški pukovnik i putopisac Henrik Angel primijetio da je „ čast odreda čast zemlje, sela, roda...“, tako i Srđan Martinović knjigom "Crnogrska vojska 1854-1916" i Nagradom Miroslavljevo jevanđelje čojski nosi čast naše domovine Crne Gore, kazao je Smolović.
Ministar kulture Aleksandar Bogdanović rekao je da Bijelo Polje i njegova okolina, kao najznačajniji kulturno-istorijski toponim rječi doline koju su milenijumima gradile “svete vode Lima”, kako će ih Aleksandar Deroko nazvati u svojoj glasovitoj studiji, mjesto je na kom su duhovnost i pisana riječ dale neka od najznačajnijih dostiguća naše kulture.
-Miroslavljevo jevanđelje, iluminirani rukopis nesvakidašnje ljepote, zasigurno je najubjedljivije svjedočanstvo tih duhovnih i kulturnih strujanja na ovom, istorijom bremenitom prostoru. Na njemu su se vjekovima prožimali uticaji Istoka i Zapada, što je i te kako uticalo na formalnu i stilsku originalnost ovog raskošnog manuskripta, zbog čega će ga UNESCO 2005. godine uvrstiti na strogo selektiranu listu “Pamćenje svijeta”. Ipak, koliko god se prostor Crne Gore čuvao i branio vrhunskim dometima kulture i pismenosti, za njegov opstanak u najvećoj mjeri zaslužna je velika slobodarska tradicija, ispoljena u gotovo neprekidnoj i slavnoj istoriji vojevanja. Zahvaljujući njoj, Crnu je Goru svijet najčešće prepoznavao kao neosvojivu tvrđavu, čija se istrajnost, pred uvijek mnogo nadmoćnijim silama, često kosila sa logikom ratovanja. U tom svjetlu otkriva se značaj jednog studioznog naučnog rada, kakva je knjiga “Crnogorska vojska od 1854. do 1916.” Srđe Martinovića, koja je u jakoj konkurenciji zavrijedila državnu nagradu “Miroslavljevo jevanđelje”. Periodu koji obuhvata ovaj naučni rad pripadaju i one velike pobjede crnogorske vojske čiji će efekti biti od presudnog značaja za ostvarivanje i osnaživanje crnogorske državnosti. Ono što je za taj kontekst takođe bitno, a što nam Martinovićeva knjiga predočava, krije se u činjenici da su upravo najveći dometi crnogorskog vojevanja stvorili uslove koji će omogućiti Crnoj Gori da od vojničkog logora, kako je to istaknuto u memorandum upućenom Berlinskom kongresu, postane država čiji će se razvoj bazirati prevashodno na sopstvenim izvorima. Zato ova knjiga predstavlja jedan minuciozni istraživački poduhvat, koji ne osvetljava samo istorijat vojske u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, već nudi i izuzetnu bazu podataka za dublju analizu društvenog razvoja te epohe.
Bogdanović kaže da ne treba posebno isticati koliko jedan ovakav naučni rad otvara prostor za nove istorigrafske uvide u period uspona i uzleta crnogorske države, ali i u vrijeme prijetećih naznaka gubljenja njene državnosti. Ta fascinatna faktografija, koju prati preko 1300 ekskluzivnih fotografija, slika, mapa i dijagrama, predstavlja detaljan i sveobuhvatan prikaz jedne velike teme crnogorske istorije, ali i izuzetno istraživačko polazište u kom su popunjena mnoga prazna mjesta, prije svega ona koja se tiču organizacionih i tehničkih detalja vezanih za proces formiranja regularne vojske Crne Gore. Koliko je to važno govori nam sama epoha druge polovine XIX i početka XX vijeka, jer to jeste vrijeme kada je nivo organizovanosti vojske umnogome odražavao i nivo organizovanosti društva. Ovaj naučni rad nam, između ostalog, otkriva i nove detalje o vizonarstvu posljednja dva vladara dinastije Petrović, jer njihovo zalaganje da od naoružanog naroda stvore organizovane vojne formacije, dio je šireg procesa osnaživanja državotvornih okvira tadašnje Crne Gore. Zbog svega navedenog, ova knjiga predstavlja izuzetan izdavački poduhvat, što je i uticalo da se izdvoji među djelima koja su selektirana iz dvogodišnje produkcije književnih, istoriografskih, etnografskih i publicističkih izdanja, objavljenih u Crnoj Gori, zaključio je Bogadnović.
Laureat Srđan Martinović zahvalio se žiriju na nagradi i domaćinu na dobroj organizaciji.
.
.jpg)